OSTALI FORUMI > Putovanje: Opisi Saveti Informacije
Hercegovina 2021.
atomislav:
Planiranje ovogodišnjeg odmora nimalo nije bilo lako. Bilo je više opcija, ali iz raznoraznih objektivnih i subjektivnih razloga, od svih se odustalo osim od obilaska Hercegovine. Prvenstveno jer sam znao da sa BiH nema nikakvih restrikcija što se tiče ulaska/izlaska, i u tom smislu sam bio miran jer moji ukućani nisu vakcinisani, a ja jesam.
Destinacija je određena – Trebinje. Grad na samom Jugu Hercegovine podno Leotara, koji leži na reci Trebišnjici, sa oko 22,000 stanovnika, a ta brojka u letnjoj sezoni bude gotovo i duplirana. Već sam u temi o Čehinji izrazio moje prijatno iznenađenje uređenošću i čistoćom grada, pa se neću mnogo ponavljati.
Čehinja je napakovana, njen veliki gepek bio je i više nego dovoljan da zadovolji apetite pakovanja moje supruge, jer ponekad i kad odlazimo na samo par dana ja imam utisak kao da se selimo na barem godinu dana. Pošli smo sa malim zakašnjenjem, negde posle 5 sati ujutro i na taj način izbegli gužvu na naplatnoj rampi. Put nas je vodio autoputem do Pojata, pa nakon toga ka Kraljevu, Čačku, Užicu i prema Zlatiboru.
Iako nije bio na ruti, posetili smo Zlatibor da napravimo malu pauzu od vožnje koja je trajala bezmalo 4 sata. Nakon doručka i kafe na planini koja je postala urbana džungla od gradilišta i građevina, vraćamo se lagano nazad do petlje koja vodi ka Tari i Višegradu. Granični prelaz sa naše strane prolazimo veoma brzo, ali zato na plus 40 čekamo oko 1 sat na ulazak u BiH. Nakon te formalnosti, izlazimo na dobro nam poznat put ka Višegradu, koji smo u prošlosti više puta pohađali, pa smo rešili da ovaj put preskočimo zadržavanje, osim jednog na benzinskoj pumpi, gde Čehinju častimo sa punim tankom za 100KM. Pokazala se kao vrlo nezahtevna što se toga tiče, jer je prosečno na putu, sa svim obilascima u lokalu, sa upaljenom klimom, trošila 5L/100km dizela.
Dalje nas put vodi ka Foči, gde od Višegrada prolazimo veliki broj tunela. Put nije loš. Prolazimo Foču i krećemo ka Goraždu, a zatim i ka Nacionalnom parku Sutjeska gde se nalazi i spomenik na Tjentištu. Ta deonica kroz park je najgora na celom putu, jer je puna krivina, vozi uzbrdo pa nizbrdo, a sam kolovoz je prilično loš, pun je neravnina. Rupa nema, ali neravnina i ulegnuća ima na pretek. Pred izlazak iz parka nailazi se na spomenik na Tjentištu, gde samo zastajemo, ali se ne penjemo do spomenika, jer je već poodmaklo vreme i temperatura je prilično visoka.
Nastavljamo ka Gackom. Put je dobar, samo treba obratiti pažnju na goveda na putu (prava živa, četvoronožna). Ima ih na nekoliko mesta. Prolazimo Gacko i skrećemo ka Bileći. Krajolik postaje veoma kršovit, karakterističan za Hercegovinu, a put prilično dobar, tako da može da se vozi malo brže. Prolazimo Bilećko jezero i nakon oko pola sata ulazimo u Trebinje. Smeštaj smo našli unapred, ljubazni vlasnik apartmana nas dočekuje i daje neke smernice šta i gde obići, nakon čega se smeštamo u apartman nakon oko 11 sati provedenih na putu, sa oko 2 sata zadržavanja na Zlatiboru i oko 1 sat na granici.
atomislav:
Prvi sledeći dan rezervisan je za obilazak Hercegovačke Gračanice, manastira napravljenog kao testament pokojnog pesnika Jovana Dučića, čiji su posmrtni ostaci sahranjeni u kripti hrama. Pogled sa uzvišenja gde se manastir nalazi pruža se na sve strane i vidi se Arslanagića most (od 1993. ga zovu Perovića most), stadion FK Leotar, Trebišnjicu, kupalište u naselju Bregovi (pregrađeni deo Trebišnjice uređen kao spoljni bazen – kupalište sa par kafića, terenima za sportove i dečjim mobilijarom), kao i gradski otvoreni olimpijski bazen kome se uskoro pridružuje izuzetno lepo zdanje zatvorenog bazena. Vreme je pakleno, liturgija u toku, a u sklopu liturgije i venčanje. Mladenci su sve vreme sa svatovima bili unutra, ne bih im na taj dan bio u koži. U svakom slučaju neka im je sa srećom! Popodne rezervisano za opuštanje i kupanje, a večer za šetnju starim delom grada. Unutar zidina mnoštvo kafića, poslastičarnica i restorana, urađenih u kamenu i nekom primorskom stilu. Sladoled kod Grka i na samom ulazu u stari grad je savršen!
Naredni dan odvojili smo za posetu akva parku Grad Sunca. Napravio ga je brat Vuka Draškovića, vlasnik Swissliona, koji u Trebinju ima veliki proizvodni pogon. Malo izvan grada, zamišljen kao zasebna celina, poseduje ogroman parking, nekoliko bazena sa toboganima raznih veličina, dino park, hotele i etno restoran, a sve opasano zidom i ogradom. Ulaz 25KM po osobi, ali za celodnevni boravak je vredelo. Ima i par objekata sa brzom hranom i osveženjem, tako da vam ništa ne treba, mada niko ne kontroliše i ne brani da unesete grickalice i svoje osveženje...
Sledeći dan – put ka moru. Odluka je pala da krenemo ka Herceg Novom, pa da potražimo mesto za kupanje ili tu, ili u Igalu i okolnim mestima. Stanje na primorju je blago rečeno nenormalno. Prevelika gužva, na plažama/pontama, gde zakupci nerealno naplaćuju iznajmljivanje plažnog mobilijara, je takva da jedni drugima sede na ušima! Gde su peškiri, tu je nemoguće naći prazan prostor, a na pojedinim plažama suncobran se iznajmljuje na sat! I to po 7€ na sat! Nakon malo obilaženja, našli smo plažicu na međi Zelenike i Kumbora, gde 2 ležaljke i suncobran koštaju 10€, bez ograničenja. Vreme sam iskoristio roneći, a ono što sam video na dnu me nimalo ne raduje. Pored 2 para gumenih čizama, standardnih plastičnih flaša i limenki, te gajbe od pića, osim nešto malo školjki nije bilo ničega vrednog pomena. Sama plaža i takvo stanje mora odraz nas samih, koji za sobom ostavljamo sve i svašta, a čak ni oni kojima je to posao, ne čiste redovno i kako treba. Šteta! Ostaćemo i bez to malo prirodnog bogatstva.
atomislav:
Četvrtak, dan za put. Dobar put od Trebinja ka Mostaru vodi kroz lepe predele, grad Stolac i Čapljinu, koja leži na 4 reke (kao moj rodni Karlovac). Unapred dogovoreno sa prijateljem Pokrom da se vidimo u Mostaru, a do Mostara obišli smo Tekiju u Blagaju, na vrelu Bune. Lepa destinacija, prilično komercijalno iskorišćena. Tekija pretvorena u muzej, mada se 3 puta nedeljno i dalje okupljaju Derviši i sprovode svoje obrede. Može se sesti u nekoliko restorana na vodi i provesti vreme obilaskom vrela u organizovanim turama čamcem. Nakon toga, pravac Mostar. Sa Pokrom se nalazimo u porti Franjevačkog samostana, gde ostavljamo kola i dalje pešice odlazimo ka starom mostu koji je nedaleko odatle.
Vreme pakleno, karakteristično za Mostar leti. Obilazimo most, zanatske ulice oko mosta, osvežavamo se hladnim Ožujskim pivom i ostavljamo Pokru da nastavi da radi (izašao sa posla samo da nas sprovede u obilazak – neizmerno hvala, respekt), a mi polako svojim putem ka Ljubuškom i vodopadima Kravica. Nedaleko od vodopada, ispred porodične kuće, čeka nas Pokrina supruga, koja nas sprovodi do ulaza na kompleks u kojem se nalaze vodopadi, a zatim i uvodi unutra uz poziv da u povratku obavezno svratimo. Poslednjih godina, ova destinacija beleži bum po broju posetilaca. To može dočarati i broj vozila koji se nalazio na parkingu i red koji se stvorio na biletarnici. Registracije uglavnom zapadnoevropske, nešto malo BiH, a mi jedini iz Srbije taj dan.
U zapadnoevropskim vozilima uglavnom pripadnici islamske verske zajednice, kojima je ovo kao svetilište na reci Jordan (zbog toga je na više mesta istaknuto da je zabranjeno upražnjavanje verskih obreda na području vodopada). Videli smo i dosta kompletno obučenih žena koje su se kupale u reci Trebižat (nosile tzv burkini). Kompleks je lepo sređen, poseduje solidnu infrastrukturu, par restorana pristupačnih cena i relativno oskudne ponude, no dobro. Klinac i ja se kupali u hladnom i čistom Trebižatu, doplivali do vodopada i ispunili još jednu želju. Povratak u Trebinje u večernjim satima, fizički umorni, psihički jako zadovoljni i ispunjeni!
atomislav:
Vodopadi Kravica
atomislav:
Sledeća destinacija – manastir Tvrdoš iz 16.veka, podignut na ostacima crkve iz 4.veka, što je i prikazano debelim staklom u podu, kroz koje se ostaci vide. Nešto slično nalazi se i u jednoj crkvi na Ohridu. Manastir je na oko 5km od Trebinja, poseduje vinograd i maslinjak i spostvenu proizvodnju vina i maslinovog ulja. Pre par godina uređena je i prostorija u kojoj se slavi manastirska Slava, a koja inače služi kao deo podruma u kojem se čuva vino i gde je moguća degustacija. Zanimljivost meni bila je i smokva koja raste iz zida! Prilično je komercijalizovan, što potvrđuje i manastirska prodavnica veličine jednog omanjeg supermarketa. Cene nisu baš popularne – buteljka crvenog vina Tvrdoš je 15KM, a u marketu u Trebinju je 10,70! Nakon obilaska, red je došao i da se ruča. Plan je bio restoran Studenac, ali bez rezervacije nije moguće naći mesto. Zato smo produžili do restorana Stara Hercegovina, gde je ambijent veoma lep, a hrana još bolja. Topla preporuka od nas!
Navigacija
[0] Indeks poruka
[#] Sledeća strana
Idi na punu verziju